pjesme pjesme pjesmice

Tako je divno čuti tvoj glas i

tako sam sretan jer si izabrala nas.

Tako volim tebe pokraj sebe,

moju ruku u tvojoj kosi,

dok osječam da nas  novi

val ljubavi dalje od ovoga svijeta nosi...

Dođi noćas i budi tu,pokraj mene,
Želim te grliti i gledati tvoje oči snene.
Spustiti poljubac na usne tako nježne,
na te usne tako vrele.

i evo me dolazim,poput proljeća se budim

i kao i svake godine lagano ludim.

Otvaram oči i tražim samo tebe,

samo tebe,da budeš pokraj mene.

 

Mislim da to hormoni luduju,

kao vlak bez kočnica kroz vene putuju,

zbog njih se osječam,tako ludo,

zbog njih ne mislim ni na čega drugo.

 

                     

Probaj voljeti i znati češ da nije jednostavno.

Probaj se NE zaljubiti i vidjet češ da je nemoguće.

Probaj otići i vidjet češ da ne možeš.

Probaj bez toga i vidjet češ da neide.

Zato volite i budite voljeni

      :)  :)   :)

Iako me dugo bilo nije,moje srce još neka tama grije.

Sada vam se vraćam i nove misli nosim.

Mislim pozitivno i time se ponosim.

Malo tame uvijek negdje mora biti i

svaki čovijek s tim se mora nositi.

Mislim da sam pronašao način,

i uskoro ću da postanem još jačim.

Bit ću najjaći na svijetu jer preboljeh

ljubav najveću.

Jedina prava sreća,koju spoznaju samo roditelji.

Kada se ujutro probude dođu i zagrle vas

kao da su bili na dalekom putu i nisu vas vidjeli dvadeset godina.

Toliko im veselja i sreće sjaji iz očiju da je to neopisivo.

Volim vas anđeli moji mali...

Ponekad poželim biti negdje drugdje...

Ponekad poželim biti  netko drugi....

Ponekad poželim da ljudi budu samo ljudi....

Nikada neću biti negdje drugdje...

i nikada neću biti netko drugi....

i nikada ljudi neće biti samo ljudi...

Jer gdje bi mi bilo ljepše nego ovdje?

i čiji život bi mi bio bolji???

Samo mi treba netko tko će da me zaista voli.

Ne tražim puno,samo zagrljaj pravi i

uskoro ću biti onaj stari.

Vesele vam misli ostavljam i s puno sreće pozdravljam.

 

Ne,nisam vas zaboravio.
I ne nisam se naljutio.
Jednostavno me nije bilo.
Otišao sam cestom tihom,
cestom što nema kraja.
Cestom tužnih uzdaha.
Putevi su me svuda vodili,
da bi me na kraju natrag vratili.
Sada sam tu,a bit ću i dalje
pokraj vas.
I ne nisam ga izgubio,a
nisam ga ni obrisao.
U sjećanju je mojemu
i ostati će tamo zauvijek.
Taj put bez kraja,
koji sigurno ne vodi do vrata raja.
Sada sam tu i bit ću i dalje,
jer u vas je srce moje.

Noćas su oblaci pojeli mjesec,
kao što si ti pojela moje srce.
More je divljalo kao nikada do sad,
možda sam i ja trebao tako divljati.
Vjetar je letio preko valova,
kao što su suze letile preko obraza.
Valovi su se razbijali na kamenju,
kao što se moje srce razbilo od tuge.
I da tugujem do kraja života
i da sve suze isplačem
ne bih mogao izreći svoju bol.
Bol u srcu mom.
Bol tako veliku.
Bol kao ni jednu do sada.
Bol za tobom,mojom ljubavi jedinom.

da mi je soko ptica biti


Tamo gdje je Papuk planina,
Gdje izvire voda studena,
Na izvoru stoji momak mlad,
Tužno stoji, s tugom zbori:

"Što ću jadan vodo studena,
Ostavi' me moja voljena,
Za drugog se ona udala,
Duša boli, još je voli

E, da mi je soko ptica biti,
Pa da mogu svoje gnijezdo sviti,
Svio bi ga iznad prozora,
Gdje mi draga s drugim spava"


Al' govori voda studena,
Mladu momku srca ranjena:
"Gore glavu, ima vremena,
Ljubav doć'e, tuga proć'e"